Znate već kako to izgleda…

Scenografija iz spota Last Christmas – snijeg pada, kućica na brdu, vatra plamti u kaminu. On (možda malo nalik na Georga Michaela, ALI BEZ ONIH STRAŠNIH OKER-ŽUTIH PRAMENOVA) i vi zajedno kitite bor, trčite po snijegu, grudate se. Navečer se častite Beluga kavijarom i najskupljim šampanjcem. Kad otkuca ponoć, čuje se šuškanje ukrasnog papira. I dok se on oduševljava termo-čarapama, koje ste mu s puno ljubavi zapakirali, vi skeptično odmotavate malu kutijicu.

Recesija, mislite pomalo razočarano, ali već u sljedećoj sekundi zabljesne vas sjaj 14-karatnog Cartieova prstena. Nakon ceremonijalne razmjene poklona, na medvjeđem krznu ispred kamina vodite ljubav do duboko u noć. Pahulje koje romantično padaju zatrpat će vašu kolibu ne ostavljajući vam neki izbor. Tako odsječeni od vanjskog svijeta, računa, posla i recesije, ovijeni snježnim omotačem, ostajete u svojoj zimskoj čaroliji.

Onda se budite, a stvarnost vas grubo podsjeti da ćete večer provesti u još jednom od niza prekrasnih obiteljskih okupljanja, jer na Božić se već tradicionalno okuplja cijela (uža i šira) obitelj.

Kako ih baš ne viađte na dnevnoj razini, jer izbjegavate ih u širokom luku, pada vam mrak na oči, jer znate da će, unatoč vašoj tajanstvenosti, poput vještog psihoanalitičara iščeprkati ono što ih zanima.

Purica s mlincima ko kamenčuga pada vam na želudac dok se nemirno vrpoljite strahujući od neizbježnoga:

“Ljubice, a kako ljubav? Kad ćemo konačno upoznati tog tvog?“ I dok se sve glave okreću prema vama, vas oblijeva crvenilo. Svi vas gledaju pogleda punoga očekivanja i prikrivenog ponosa. Majka vam očima signalizira da držite jezičinu za zubima jer večeras ne želi scene. Tata je dobio friški stent (iliti srčanu premosnicu) od HZZO-a, pa da izdrži barem koju godinu.

Ako ste bile imalo lukave, ponosno dižete glavu i bešćutno lažete o izmišljenom junaku iz romana Barbare Cartland, izostavljajući neke dijelove poput zmajeva, dvoraca ili velikog mača kojim se junački borio za vas. Umjesto toga prikladno dočaravate studenta medicine, ili arhitekture, koji je eto baš dobio stipendiju na Cambridgeu.

“A što se može?“ smijuljite se ponosno (na trenutak ste i sami povjerovali u priču). Kasnije se student, poput Georga Samsa, preobražava u vrhunskog menadžera u vodećoj hrvatskoj banci koju su kupili stranci. Ili direktora u nekom stranom predstavništvu, koji je trenutačno zapeo u prometnom kolapsu vraćajući se iz Tokija. Držite se za svoju priču kao Rose (Kate Winslet) za onu dasku s Titanika.

Pogledi puni odobravanja, ponosa obasjavaju vas poput lampica na boru i vi već pomišljate kako ste se spasili. Sad možete mirno posegnuti za novim purećim batkom i utopiti se u masnim mlincima, a kasnije proždrijeti sarmicu ili dvije (tri, četiri), a onda mrknuti malo vanilin-kiflica prije torte. Nemate brige, jer salo će se otopiti dok se vaš dragi vrati iz Tokija, ali…

“A kad će podmladak? Znaš, ti si već u godinama!“ gluha i poluslijepa bakica na kraju velikog stola iznenada čuje! I vidi (kako više niste u cvijetu mladosti).

“Ah, prije nego što umrem tako bih željela vidjeti svoju praunučad! To mi je jedina želja, prije nego što…“ govori sjetno. Suze u njezinim očima. Pogledi su opet prikovani za vas. Ovaj put gledaju vas prijekorno, gotovo bijesno: “Zar ćeš pustiti najdražu bakicu da ode s ovoga svijeta ne ispunivši joj posljednju želju? Kako možeš biti tako bešćutna? I misliti samo na sebe i svog vrhunskog menadžera?“

Ako ste pomislili da je sve to iza vas, jer sada imate muža, pa čak i djecu, nemojte se prerano veseliti. Sljedeći tjedan stiže osvrt na nezaboravne blagdanske trenutke s najdražom vam svekrvom!