Smilju sam upoznala ljetos kad je trebalo obaviti neke radove na kući na Pašmanu. Dobila sam broj i sve s njom dogovorila, uvjerena da je ona tajnica. Nije mi jedino bilo jasno zašto baš ona dolazi k nama na procjenu i dogovor. No kad je ta krhka, elegantna žena u haljini, s vrlo malo šminke, lakiranih noktiju, iz torbe izvadila graevinski metar i počela stručno govoriti o zidovima i temeljima, blentavo sam izvalila: “Pa vi ste graevinski inženjer?!” Ne, došla je sa mnom popiti kavu! Pa naravno da je inženjerka. A bila sam uvjerena da nemam predrasuda… Možda je dijelom razlog i to što otkad dolazim na Pašman (otprilike 40 godina), nisam vidjela ni čula da je bilo koja žena na bilo koji način povezana s bilo kojim poslom u graevinarstvu (ako ne računamo prodavačice koje dečkima slože sendviče). Nakon što je godinama radila u velikom poduzeću koje je u ratu i pretvorbom propalo, zaposlila se u manjoj privatnoj tvrtki gdje je uz plaću imala udio u profitu. Prije dvije godine, kad se vlasnik naglo razbolio, a nasljednici htjeli likvidirati tvrtku, odlučila se na hrabar korak: njezin dio isplaćen joj je u opremi, uložila je nešto svog novca, iskoristila je poslovne kontakte koje je već imala na Pašmanu i postala samostalna poduzetnica. A kad smo se bolje upoznale, pokazalo se da Smilja nije samo zato zanimljiva…

Mama mi je umrla kad sam imala šesnaest godina, tata je imao velike ambicije u moje ime, baka još i veće, sve se vrtjelo oko medicine, prava, ali mene to nikada nije zanimalo, i to je bilo strašno razočaranje za njih – tata se praktički dva tjedna nije trijeznio nakon što sam se upisala na graevinu. Meutim, dobila sam stipendiju od tada vodeće firme Meimurje i od grada Varaždina za nadarene učenike, i otišla u Zagreb. Igrala sam i rukomet u klubu u Varaždinu i oni su mi plaćali putne troškove jer sam skoro svaki dan iz Zagreba putovala na treninge. Kad si mlad, sve to nekako složiš: i na utakmice, i na engleski, i u plesnu školu, pa s dečkom, pa u ribolov…

Da, nakon 26 godina stignem ponovo na rukomet. Stjecajem okolnosti susjeda mi je tu u Nevianima još jedna Varaždinka, isto graevinarka i bivša rukometašica. S obzirom na to da se na otoku, posebno zimi, zbilja ništa ne dogaa, odlučile smo pozvati žene iz sela na rukomet, dvaput tjedno u školskoj dvorani. Bojala sam se da neće biti nekog interesa, a bojala sam se i krivih pogleda kad žene vide da to nije neka ljepota kao fitnes ili ples, jer je rukomet dosta grub sport. No puno nas se skupilo, uvijek nas ima barem za dvije ekipe, ili više. Čak smo odigrale jednu tekmu s curama iz Pakoštana – one su puno moćnije i jače, treniraju već tri-četiri godine, izgubile smo četiri razlike, gadno su nas istukle, ali ja sam bila strašno ponosna jer su naše žene tek prije neka tri mjeseca bile naučile što je gol-linija. A to je bio i početak lijepog druženja. Ali najviše me veseli da se osjeti zajedništvo, da nema zle krvi, osjećaj da se nešto dogaa u selu, da se zaboravljaju obiteljske i sve druge razmirice kad se doe na trening.

Sad sam zapravo više vezana za otok, stekla sam puno prijatelja, jako volim svoj posao i volim biti tu kad naša firma obavlja neki posao. Sin mi ima 24 godine, ima curu, pa idem gore kad su oni slobodni, da malo skuham kompliciranija jela, napunim frižider, platim režije, uredim vrt – imam puno cvijeća, posebno ruža. Imam i dva psa, obožavam ih i oni mi možda najviše fale.

Nikad me nije bilo strah, čak nikad nisam razmišljala kako ću ja to. Na profesionalnoj orijentaciji me žena svim silama odgovarala od graevine, spavanje u barakama, terenski život… Ali ja sam uvijek bila jako tvrdoglava. Kao mladu inženjerku dodijelili su me u pripremu rada, tu sam tri dana izdržala, imala sam 23 godine. To mi je bilo neizmjerno dosadno – bila sam mlada i nadobudna i nije mi bilo jasno kako žene tamo mogu cijeli dan pričati koja kaj štrika, koju boli glava, čije dijete ima temperaturu… Otišla sam pravo kod generalnog direktora, uletila sam u kancelariju i rekla: “Ti mene ili daj u penziju ili mi daj gradilište da nešto gradim.” A on je rekao: “Dobro, hoćeš Dubrovnik, Umag ili Rovinj?“ A ja sam naivno pitala: “Kaj je na sredini?”

I tako sam otišla graditi Hotel Park. Prvih sedam dana kiša i blato. šuškalo se da je došla mlada inženjerka, pa su me došli pitati kakve “batove“ čizme hoću. Poslije su mi čak nabavili crvene s crnim točkicama, da se vidi da sam žensko.

A ako hoćeš postići autoritet, moraš uvijek znati više od bilo koga, jer te radnici odmah pročitaju ako muljaš. Ali radili su oni meni svakakve psine, na primjer kad bih išla po gradilištu, a kraj mene kao slučajno padne željezni podupirač. Ali ja ništa, uvijek sam bila mrtva hladna, bila sam k’o vještica. Tako su me i zvali iza lea. Danas kad se sjetim, čak mislim da sam bila prestroga, mislila sam da se život sastoji od posla. Nakon deset godina, kad sam oboljela od raka maternice, ipak sam bitno drugačije posložila vrijednosti u životu.

Sasvim slučajno sam ga otkrila. Srela sam se s ginekologom na placu. Imala sam 32 godine i od poroaja nisam bila na pregledu. Napravila sam Papa-test i za pet dana sam dobila telegram da se hitno javim. Ali sam ga bacila u smeće. Bitno mi je bilo da u roku završim posao, da političari dou trakice prerezati – takve su mi bedastoće bile važne, dok nisam oboljela od raka. S obzirom na to da nisam došla, a ginekolog mi je i dobar prijatelj, čekao me na parkiralištu i rekao mi: “Imaš rak.“ Ne mogu ti taj osjećaj opisati. Pomislila sam: Vidiš kak je on dobar doktor, a kako je pogriješio. Pa meni nije ništa. Savršeno sam se osjećala, nikakvih simptoma nisam imala i čak kad sam nalaze vadila, bila sam u top formi. Ali i drugo mišljenje je potvrdilo da imam rak.

Ni na trenutak nisam pomislila da ću umrijeti, da sam u tom postotku. Ja sam to doživjela kao da imam upalu grla. I mislim da me to i izvuklo. Moj liječnik je tvrdio da je sve u glavi, i bolest i izlječenje. Te godine umrli su mi otac i djed, šest mjeseci prije sam se rastala, sin mi je imao četiri godine… Kad sam došla u bolnicu u 6.30 ujutro, sat mi je stao i više nije nikad krenuo – još ga čuvam.

Uzela sam dva tjedna godišnjeg da se oporavim od operacije, a onda sam dalje radila, doma sam ostajala samo kad sam išla na kemoterapiju jer je taj dan školjka bila moja najbolja prijateljica. Do krvi povraćaš i moliš Boga da umreš. A najveći mi je šok bio kad mi je kosa otpala. Već sam bila pripremljena – marame, šeširi – ali kad mi je kosa ostala u ruci a glava k’o biljarska kugla… Mislila sam da je nemoguće da iz tako nečeg glatkog ikad više išta izraste.

Prije bih bila uvrijeena ako je bravar jedan dan zakasnio na gradilište, ili bih se naljutila ako netko nešto nije završio u roku. Počela sam cijeniti život, i svoj i tui. Nikad se više ne dovodim u situaciju da sudim drugima i više me ne uzbuuje ako netko ima loše mišljenje o meni, za razliku od nekad. Nekad sam htjela da svi misle da sam hrabra, jaka, dobra. U poslu sam postala puno tolerantnija. Shvatila sam da je svaki posao samo način da zaradiš novac za život. Više ne pokušavam uvjeriti investitore da smo sve dobro napravili, priznajem grešku i rješavam je. Meu radnicima sam pokušala stvoriti ozračje da smo kao obitelj, da mi se uvijek mogu obratiti za pomoć, da ginu jedan za drugoga. Jedini način da novac kupi sreću zapravo je da ga nekome daš. Do bolesti sam trčala za srećom, a poslije sam skužila da je sreća način putovanja. I smatram se sretnom ženom.

Oni mene shvaćaju kao da sam pola muško, pola drvo, a ja njih kao veliku djecu. Oni su strašno hendikepirani poslom, dugo ne vide djecu, sve breme je na leima njihovih žena… A koja je to radost kad idu doma! Prema van, čini ti se kad ih slušaš da ne znaš tko je za goru vješticu oženjen, a kad ih vidiš s koliko se pažnje sreuju, taj dan se ne popije pivo ni slučajno, doma se uvijek nosi neka sitnica, ženama se nose sadnice cvijeća… Ranjivi su ispod te grube fasade.

Razna sam imala iskustva. Prije su to bili golemi projekti, šoping centri, cijeli kampovi – tu radiš sa strukom, svejedno je jesi li muško ili žensko, ionako smo studirali svi skupa. Ali kad sam došla na otok, gdje se to više tretira kao muški posao, kad sam prvi put naručivala beton, gledali su me kao da sam s Marsa pala. Sad su me već prihvatili – iako slovim za opičenu ludu babu. Jer nije normalno da se žena vozi u mikseru, u pumpi. Ali otok je takva sredina: teško “prožvaču“, prihvate ljude koji su na neki način drugačiji.

Ako si vezan za terenski život, strahovito je teško uskladiti brak, majčinstvo i posao. Ali ja nisam bila stvorena za posao od 7 do 15 sati, od djetinjstva sam bila malo divlja. I iza tebe uvijek nešto ostane, fizički. I mislim da su općenito žene iskrenije kod ugovaranja poslova, lojalnije i predanije. Iskrenost je najvažnija. Svatko pogriješi, ali bitno je da radiš pošteno, kao da gradiš sebi. I važno je truditi se, stvarno se truditi… Ja se svim silamanagama trudim. Imala sam slučaj kad mi je jedna žena rekla: “Tu bi zid za šank.“ Pa doe za dva dana: “Joj, je l’ bi vi nama taj zid ipak srušili?“ Ipak bi ona zid s ove strane jer joj se elementi bolje uklapaju. Ali ja potpuno razumijem tu ženu, ona gradi tu kuću sada, i ako je ne napravi kako joj se svia, bit će nesretna. Nekad bi me to izbacilo iz takta, ali s vremenom postaješ mirniji i mudriji.

Postali ste poduzetnica s 47 godina. Savjet ženama koje sanjaju o svom poslu?

U poslu smatram da je najvažnija etičnost. I non-stop bih ljudima govorila: Moramo raditi, moramo raditi… U životu svakog bića, muškog i ženskog, ništa se ne može ostvariti ako to ne želimo dovoljno jako. I u privatnom i u poslovnom životu. I ne smiješ se nikada ničega bojati. Ako se bojiš, ne doneseš dobre odluke, strah pomuti rasuivanje.