“Pao sam! Pao! Mrtav sam i pokošen!“ uzvikivao je moj stari prijatelj, olinjali playboj, okorjeli neženja, slamatelj ženskih srdaca i tip koji me beskrajno živcirao jer se nikako nije slagao s mojom teorijom o Amoru kao nepogrešivom streličarskom asu.
Godinama sam ga uvjeravala kako će se strelica kad-tad zabiti u njegovo dupe i otpopiti mu cinično srce. Vodili smo dubokoumne razgovore, žestoko raspravljali o iracionalnim osjećajima u sferi ljubavnog života i unatoč mojem pasivno-agresivnom nastupu, iznošenju stvarnih primjera iz života, statističkim pokazateljima i naslovima iz crne kronike, nije se dao. Smatrao se nekom vrstom Übermenscha, čovjeka/ratnika koji će se dušom i tijelom boriti za svoj mačistički integritet.
“A kad se umorim od borbe, rado bih odmorio svoje napaćeno tijelo i dušu na tvojim prekrasnim fizičkim oblinama“, molio me i uvjeravao u iscjediteljsku snagu ženskih grudi, no ja nisam vjerovala u te alternativne metode.
Dok je on ustrajao u svojim muškim stavovima (zadrtim, zatucanim i primitivnim), a ja sam se borila za one znanstveno utemeljene, u skladu s Darwinom – apsurdnim ljubavnim pričama o kojima sam slušala pa i aktivno u njima sudjelovala.
On je bio ponosan što je svih ovih godina uspješno odolijevao nasrtajima gladnih i muškožednih ženskih stvorova koji su nezaustavljivo nadirali sa svih strana. Nisu ga pokosile čari plavušastih starleta i manekenki koje su nesigurnim i tanašnim nožicama bauljale po loše asfaltiranim zagrebačkim ulicama, uspješno je eskivirao dugonogu i rasnu crnku, kao i rafalnu paljbu koju je na njega sasula jedna vatrena riđokosa i bajna djeva. U širokom luku izbjegavao je sve vrste nagaznih mina. “Trenutak i samo trenutak neopreza i gotov si!“ objašnjavao mi je, sav crven u licu.
Ali ja, prikriveni Nostradamus i proročica bez kristalne kugle, znala sam da će mog junaka Cernogorzeva strelica, puščano zrnce, granata ili štoveć, jednoga dana ipak pokositi. Kako su godine prolazile, polagano sam gubila nadu i u trenutku kad sam već bila na rubu da priznam poraz, ipak se dogodilo! Da, pogodila ga je ONA! Metar i sedamdeset savršenih centimetara, raspoređenih na pravim mjestima, pod pravim kutovima, hm, da! Poprilično zadivljujuće.
OK, priznat ću odmah na početku: Silvija je oličenje onog tipa ženke koju žene mrze, a muškarci joj se dive. Žene je mrze uglavnom zbog toga jer se u njezinoj blizini osjećaju poput amortiziranog kombajna, a muškarci joj se dive kao rijetkom primjerku egzotične anakonde s kojom bi se malo poigrali. U tom trenutku oni naravno ne razmišljaju o opasnostima u koje se uvaljuju, jer opće je poznato da u nekim trenucima (koji se lako mogu protegnuti i na cijeli životni vijek) muškarci razmišljaju svojim reproduktivnim organima – što nužno ne implicira ništa loše! Mislim, kako bi se inače razmnožavali?
Ukratko, za svog relatvno “kratkog“ boravka na sićušnom planetu zvanom Zemlja dotična je gospodična pokosila više frajera nego Rocky, Rambo i Terminator zajedno. Mom je, inače vrlo opreznom i krajnje izbirljivom, macho prijatelju pomutila um pretvorivši ga u brainshake i oduzela mu titulu nedodirljivoga i neosvojivoga.
Znala sam da je postalo kritično kad ju je počeo pratiti na kinoprojekcije i gledati poluzašećerene ljetne limunadice. Postao je nesiguran glede sebe i svoje muškosti. Više nije mogao samostalno donositi odluke, neprekidno me zvao, kao svog savjetnika za ženska pitanja uz konstantno prežvakavanje njezinih dubokoumnih rečenica s propitivanjem o smislu istih. Ukratko, čovjek koji se mogao pohvaliti visokim školama, iznenada nije mogao proniknuti jednostavnu (prostu) rečenicu (subjekt + predikat + poneki pridjev). Bilo mu je teško dokučiti što je ona mislila, ako je uopće nešto i pomislila. Iz petnih sam se žila trudila i nadnaravnim naporima (koji nisu urodili plodom) pokušavala u njemu probuditi onoga staroga “nedodirljivoga“. Macho tip preko noći nestao je sa scene, a svjetla pozornice još se nisu ugasila.
Moj dragi prijatelj nije usamljena jedinka koja pluta u bestežinskom stanju svoje zaljubljenosti. Ljubavni virus, koji se i dalje nezaustavljivo širi po svim meridijanima i paralelama, diljem svijeta slama golem broj muških mačoističkih ratnika. Statistika pokazuje da se i unatoč nepovoljnim socio-ekonomskim uvjetima svugdje u svijetu (recesija, smanjenja BDP-a, stalna poskupljenja goriva, gubljenje vjere u bolje sutra i sličnoL) virus napreduje poput Sulejmanovih ratničkih pohoda.
Aureola neosvojivoga već je potpuno izblijedjela, a lovačke i vojničke priče o osvajanjima zamijenio je hod po mjesečini i citiranje ljubavne poezije. Mačoidno-mačistička ideologija potpuno se izgubila u glasnoj potrebi izražavanja emocija, hipersenzualnosti i zaklinjanju na vječnu ljubav. Hvala ti Amore! Zbog tebe čuda još uvijek postoje!
Rosie Kugli
Ženska posla
