BEZ ŠMINKE

Mirjana Rakić – profesionalizam sa stilom

Razgovarala: Nataša Ozmec
Foto: Robert Semenić
 
Mirjana Rakić lice je s TV ekrana koje svi znaju i o kojem svatko ima mišljenje. Uglavnom se svodi na pametna, zanimljiva, odmjerena, profesionalna. Mnogi bi dodali i elegantna, lucidna, britka.
Zbog svega toga imala sam strašnu tremu kad smo išli na razgovor i snimanje. No ubrzo me očarala njezina elokventnost, jednostavnost, duhovitost. Dočekala nas je dotjerana s mnogo stila, kao i uvijek, šarmantna i prelijepa, strpljivo je pozirala i živo razgovarala kao da smo se dogovorile za dugu kavu.
Već gotovo četrdeset godina ulazi nam u domove, informira nas i vodi u svijet, ispekla je zanat u vijestima, dnevniku, kao izvjestitelj, reporter, glavna urednica informativnog programa, vanjske politike..., a na njoj se ne vidi ni trunke zamora. I dalje govori o svom poslu s entuzijazmom i predanošću. S  istim oduševljenjem priča još jedino o putovanjima...
 
 
Na televiziji ste od 1970., kako se na televiziji radilo nekad, a kako danas?
Prije svega, bila sam mlada, nisam imala iskustvo, ali sve me zanimalo. Imala sam iznimno dobre kolege koji su uvijek bili voljni pomagati. Nikada mi nitko u životu nije rekao da mi neće pomoći.
Mi smo kao početnici bili pridruženi Dnevniku. Nije bilo gradske redakcije - ako se nešto dogodilo nas su slali na teren, da nešto snimimo, pokupimo informacija. A onda ste vremenom ušli u redakciju, kad bi se neki urednik zainteresirao za vas - čini mi se da je tu velika razlika, to je nekad značilo da ste stvarno postali netko, da vas je netko zapazio, da nešto znate suvislo napisati, da ste zaslužili svoje mjesto u redakciji.
 
Vi ste odmah znali što želite?
Cijeli život sam u informativnom programu. Najprije sam ušla u unutarnju politiku, da bih nakon nekog vremena završila u Dnevniku kao urednica Vijesti, i to mi je silno načilo. Tu sam naučila posao. Tada smo još imali teleprintere, i kad ste ujutro došli na posao cijela je soba bila zatrpana od te mase papira, to su bile cijele plahte od kojih je trebalo izabrati pet minuta vijesti. Po tome se vidjela sposobnost razlučivanja bitnog od nebitnog.
Zato sam ja kasnije inzistirala da urednici moraju imati fakultet. Osnova svakog fakulteta je da vas nauči razlučiti bitno od nebitnog. A u našem je poslu to najvažnije.
Jedino što se uvijek znalo je da je Tito na prvom mjestu, i da se to ne krati! O tome niste ni razmišljali, to ste odradili i onda ste dalje radili svoju emisiju.
 
Je li Dnevnik danas drugačiji?
U to vrijeme urednici Dnevnika su se jako oslanjali na urednike Vijesti i mislim da je to jako važno. Vi ste njemu bili dodatna ruka, pomoćnik. Urednik Dnevnika se mora koncentrirati na emisiju, jednostavno ne može pratiti sve, urednik Vijesti je taj u kojega mora imati povjerenja. Mislim da to danas nedostaje. Forma vijesti je najteža forma. Morate imati ritam čitanja, ne smijete biti dosadni - morate navesti gledatelje da vas slušaju svih pet minuta, morate pratiti sliku - ne možete malo zašutjeti i uzeti predah - to su praktički spikerske forme. Problem je što se danas počinje s tim, to je postala vježba, a to je loše jer može izazvati tremu i nelagodu, a nema potrebe da bude tako. Sve dolazi u svoje vrijeme. Ja sam počela studijski raditi uživo tek 1985. godine i nikad nisam čitala vijesti, nego sam vodila svoju emisiju u studiju gdje sam se ja mogla opustiti a gledatelji se na mene naviknuti.
 
Koji je vaš status trenutno na HRT-u?
Ja sam mentor, to je najviši novinarski status u kući. Kao mentor morate biti u stanju sve raditi. Istovremeno taj status znači da me mlađi kolege sve mogu doći pitati. Da im pomognem savjetom, da pogledam što su napravili, da im kažem što je dobro...
I ljudi koji dosta dugo rade me pitaju za savjet. Ja i sama pitam kolege. Nekad su nam se smijali jer smo uvijek čitali tekstove naglas. Već kad sami naglas pročitate svoj tekst, čujete da je neka konstrukcija rogobatna, a sad čitam i fonetičarima bez obzira na godine iskustva. To je prvo uho koje me čuje. Svi baratamo s različitim predznanjem, imamo različite asocijacije. Ako vama asocijacija nije jasna istog trenutka kad je izgovorim, to ide van. Jer gledatelji nemaju vremana razmišljati o tome što je autor htio reći kad je nešto bubnuo. A neće me sigurno snimati pa preslušavati - znači mora biti jasno istog trenutka.
 
Kakav je vaš odnos s gledateljima?
Akko pretpostavimo da karijera ide svojim tokom, ono što je najvažnije u ovom poslu su gledatelji. Oni vam moraju vjerovati, morate imati njihovo povjerenje, morate imati kredibilitet s ekrana. Bez obzira slaže li se taj gledatelj sa mnom ili ne. Ako gledatelja ne zanima ono što pričate, ili ga ne zanima način na koji to pričate počet će gledati što imate na sebi, imate li naušnice i početi vam brojati rupice na vesti. I zato je to i pitanje odjeće. Ne možete na sebe staviti nešto previše upadljivo jer se ljudi počnu baviti izgledom i detaljem umjesto da vas slušaju. A to je izgubljeno i najskuplje vrijeme na ekranu.
Isto je i ako krenete u neku filozofiju ili ako vas krenu seliti po programu. U vašu kuću putem televizije ulazi autoput vijesti. Vi morate znati kako privući ljude – privlačite ih likom i znanjem. Ljudi se na vas naviknu i onda imaju povjerenje. Ja se cijeli život bavim percepcijom gledatelja, koliko i što gledatelj može primiti u određeno vrijeme. Tu mislim da smo popustili. Jer često se razmišlja ‘to je komplicirano, pa ajmo malo olakšati cijelu stvar’ - to je dvosjekli mač. Što je za mene olakšanje, za vas može biti negledljivo ili nezanimljivo.
 
 
Mislite li da je to ‘olakšavanje’ zbog konkurencije...?
Mi se nismo trebali nikad tražiti. Ja govorim pro domo sua, kao britanska kraljica, ‘ja sam HRT, a vi ste došli i ne možete meni konkurirati’. Jer i dalje imamo jako kvalitetne ljude, tehničke mogućnosti koje nema nitko drugi, ali se ne namećemo time, nego se pokušavamo utrkivati atraktivnošću: vi danas imate crvene čarape a ja ću imati sutra zelene. Ne shvaćamo da drugi imaju samo jedne vijesti, a ostalo su serije i razbibriga. Mi imamo program i gledatelji nas plaćaju radi tog programa.
 
Priča se da nekim emisijama vanjske prijeti ukidanje – Paralele, Putem u Europu, Euromagazin…
Ja mislim da ih neće ukinuti. Iz jednostavnog razloga jer gledatelji plaćaju pretplatu. Mi smo im za tu pretplatu obavezni dati kvalitetan program a to su kvalitetni programi, a za televiziju su jeftini, iza toga stojim. Materijali kojima se te emisije služe ionako ulaze u ovu kuću jer smo članica Eurovizije, i imamo sve informacije. A ako ih ne iskoristimo one samo prođu bez traga. Svi se bavimo time da se treba štedjeti, i ja sam apsolutno za to, samo moramo paziti da se s prljavom vodom ne baci i dijete.
Osim toga, gledatelje zanima svijet. Ljudi još uvijek pitaju najosnovnije stvari o ulasku u EU, ponekad vam se čini smiješno da to ne znaju. Ako svijet predstavljamo samo u Dnevniku ili u Vijestima on je sveden na razglednicu ili na neki događaj, Irak, terorizam, tsunami, katastrofe… na nesreće. To ne smije biti. Zato postoji tjedni pregled, specijalizirane emisije, da dobijete i shvatite cjelinu, a ne isječak. Meni je logično da u Dnevniku na prvom mjestu trebaju biti domaće vijesti, ali televizija emitira program 24 sata, a emisije vanjske politike, kad se sve zbroje možda traju tri sata tjedno.
 
Smatrate li da ste na HTV-u na neki način zaštićeni?
Nitko nije nigdje zaštićen. Ja mislim da sam ovoj kući jako puno dala a i meni je ova kuća puno dala. Kuća je meni dala ime, a ja sam njoj dala ugled. I mislim da to nije brak iz računa nego
jedna uspješna veza. I mislim da bi se i jedna i druga strana trebale truditi da tako i ostane.
 
Tko su vam uzori?
Uzor mi je svatko tko zna na drugačiji način napraviti prilog. Ne gledam niti na godine, niti na ime, niti na zemlju, promatram način na koji je netko nešto napravio. Kad sam počela, bila je tu plejada ljudi koji su bili stariji od mene, novinari, Jure Orlovac, Frano Erceg, Panjkota, Boris Fešija, Tomislav Jakić, Saša Ivančević - oni su svojim su znanjem postali institucija. Tu je zatim masu stranih novinara, s televizijskih stanica ABC, CBC, NBS. Od televizija dijelom BBC. CNN i BBC World nikako jer to su industrije vijesti i imaju potpuno drugačija pravila od TV stanica koje imaju svoje informativne emisije.
 
Kako birate teme za Reportere?
Uvijek kad biram teme pokušavam pokazati drugima što se događa u svijetu. Nepravda me uvijek pogađa, bez obzira je li to ono što se zove fair trade, kada velike kompanije daju novac da bi jadnici koji beru kavu ili čaj malo bolje živjeli, a taj se novac onda raznim makinacijama opet negdje izgubi, ili je to zaštita žena u Indiji, pitanje gladi u Africi... Imala sam jedan dokumentarac o velikom pomoru djece jer u nekoj siromašnoj afričkoj zemlji nemaju neki aparatić koji košta 60 dolara. Vi ili ja možemo isplatiti tri takva aparata, a oni nemaju u cijeloj zemlji niti jedan. Uopće, pogađa me odnos nipodištavanja drugih. Kao kad u Kongo šalju stare kompjutore pa ta zemlja onda postaje skladište otpada. Ako mi taj kompjuter više ne valja neka si ga izvolim lijepo negdje reciklirati, a ne da ga šaljem njima, a od njih izvlačim apsolutno sve što mi treba za posao i ne smeta mi što su u krvi do koljena jer i dalje ratuju jer ja ću naći neke naoružane koji će braniti tu moju parcelu iz koje vučem dijamante ili sirovinu za mobitele.
 
Dobitnica ste nagrade Ženske mreže Hrvatske za rodno osjetljivo novinarstvo…
Meni je jako draga ta nagrada jer se baš kroz Reportere trudim pokazati što se događa u svijetu, biti socijalno osjetljiva, pokazati na koji način se u nekim sredinama rješavaju temeljni problemi, a gdje nema izgleda da se oni riješe. Sjećam se jedne reportaže u Gvatemali gdje je prestrašno nasilje nad ženama, bilo tko vas može ubiti i nitko to neće istraživati, tijela završavaju na velikim smetlištima. Sjećam se kadra u kojem se vide orlovi kako se skupljaju i spuštaju na ta tijela. Ili Indijke koje ubijaju zbog miraza i tjeraju ih da abortiraju žensku djecu.
 
Kako se nosite s potresnim temama?
Ne mogu reći da nisam osjetljiva, jer na taj način i odabirem teme. Ne volim ljude koji suze na ekranu. Te su teme strašnije od toga da li žu ja drhtati glasom ili pokazati tužno lice. Dapače, to će vas još i iziritirati. Razgovor treba postaviti kao bilo koju drugu temu, jer ja želim da je vi tako i shvatite. Da trebate nešto napraviti i to je to. Njihova je tragedija najveća, je je ne mogu dotragedizirati, mogu je samo pogoršati ako vam počnem ići na živce.
 
Kažete li u emisiji baš sve što mislite, ima li autocenzure?
Možda imam sreću da govorim o svijetu. Ono što mi je na pameti to kažem. Jedino se trudim biti politički korektna. Neću vam u lice reći ‘vi ste idiot’, nego da ste nesposobni za funkciju koju obavljate; neću vam reći da ste nesposoban vladar nego da vladate jedino ulicom i zgradom u kojoj vam je rezidencija. Što mislim za Karzaija, on ni svoju ulicu ne drži pod kontrolom valjda. Pitanje je načina na koji što kažete, ali gledateljima je sve jasno. Jer ne možeš baš reći kreten.
 
Koje su vam godine bile, ili su još uvijek, najbolje?
Mislim da sam najnitenzivnije radila od 1985 do 2001. Počela sam s dnevnicima i popodnevnim emisijama, onda sam ušla u središnji dnevnik, pa su slijedila intenzivna izvještavanja o našoj međunarodnoj aktivnosti u svijetu, to je bilo tih petnaest intenzivnih godina. Uskoro ću imati 40 godina radnog staža. Pa da mi je posao mora, dosadan, valjda bih imala intelignecije napustiti ga puno ranije i tražiti nešto drugo. Nešto vas drži. Ja imam stalno ideje i mislim da se uvijek može nešto drugačije, više, bolje. Volim svoj posao. Bez obzira u kojoj formi, bez obzira je l’ pomažem nekome ili radim nešto u redakciji, ne moram biti na ekranu. To je poziv. Veseli me sve što radim, a možda najviše ono što ću tek raditi. Volim izazove, volim raditi.  Volim raditi u timu i silno cijenim ljude s kojima radim.
 
O čemu biste mogli stalno pričati?
O putovanjima. Mislim da svi, bez obzira koliko živimo, živimo prekratko i imamo premalo mogućnosti. Da putujemo, da vidimo, da pročitamo sve što želimo, da sudjelujemo u nečemu što je kvalitetno – da to na neki način primamo kao ostavštinu povijesti civilizacije. Smatram se izuzetno bogatom osobom jer sam zahvaljujući redakciji imala priliku proputovati cijeli svijet, jedino nisam bila u Australiji. A meni je važno i to da sam mogla sudjelovati u nekom događaju u kojem ne bih mogla da samo imam jako puno novaca. Putovati bih mogla uvijek – samo ostaviti stvari i idemo. Bez prtljage, samo s karticom.
 
Neko egzotično putovanje…?
Ljubomir Becić, snimatelj, mi je rekao da sam ga koštala jednog beneficiranog radnog staža kad smo išli u Saudijsku Arabiju.To je bilo kad je Mate Granić išao prvi put u ime Hrvatske koja je tada bila još sasvim nova država. Počelo je tako da smo otišli na put, a nismo znali ni hoće li nas u Parizu pustiti u avion za Saudijsku Arabiju. Dobili smo potvrdu kad su se već doslovce vrata na avionu zatvorila pa smo trčali kao u filmu. Putnici su nas gledali kao da smo ludi, cijelo popodne smo s njima čekali, a onda utrčali u zadnji čas. A tamo su nas od aerodroma do hotela stalno ‘preuzimali’ neki vojnici, a na sve što smo im govorili (jer sam im silom htjela sve objasniti) samo su odgovarali ‘yes, yes’. Raid je stvarno prekrasan i impresivan, jer je to bogata zemlja, prekrasna. Kad su nas doveli pred neku ogradu koju čuvaju dva vojnika, veli Becić: ‘Čestitam, ovo je bila vožnja ravno u zatvor.’ Ako je ovo zatvor iza - idemo. Jer unutra je sve izgledalo san snova, kao iz Šeherazadinih priča, ogromno. Ali nigdje žive duše, Samo hrpe datulja složenih i zelena kava. Kao u Alici u Zemlji čudesa. Cijelo vrijeme dok smo bili u tom hotelu uspjela sam samo jednom dva stranca nakratko vidjeti. Ali su stolovi bili prepuni za sva tri obroka, prave bakanalije, kao za petsto ljudi, a nidje nikoga. Jedino nije bilo alkohola pa smo pili bezalkoholno pivo, jer uz rakove baš ne možeš piti narančin sok. A to pivo je najgadnije koje možete zamisliti, kao sok od rajčica još razbljuzgan – što popiješ u prvom gutljaju to je to.
 
Koja vas je zemlja najviše iznenadila?
Na početku karijere me impresionirao Sudan, to mi je bilo prvo veliko putovanje. Tad je zapravo počeo građanski rat s jugom Sudana.  To je bilo već doba debelog šerijata. To je bilo jako tenzična situacija i doba velike gladi u Etiopiji, Sudanu i Čadu. U Čadu je bio građanski rat tako da su izbjeglice dolazile u Sudan a ni jedni ni drugi nisu ništa imali. Mi smo bili u Niali, to je jedini veći grad u Darfuru. Da bi iz Čada došli do Niale treba jedno 400 km tabananja po pijesku. Kreneš i ako stigneš, dobro. Ljudi su umirali i znali su se sasušiti uz cestu, jer je klima jako vruća i suha i praktički nema raspadanja, a nije ih imao tko pokupiti. Niala je i sama strašno siromašna, a tada je bila još i puna izbjeglica. Ali ono što je zanimljivo - nema prošnje. Oni sjede s nekim kao lavorićima metalnim, tako to izgleda, sjednu i čekaju, ako imate nešto, dat ćete im. Sudanci su izuzetno ponosan narod. To me fasciniralo, Pazite, oni su nasmrt gladni i nema potezanja, nema krađe i nema jurnjave. Mi tu paradajz kupujemo po 50 kg za zimnicu, a tamo se pardajz prodaje na komad, krumpir se prodaje na komad, a sitan je i nikakav jer je suša. To je da si malo razmisliš.
 
Imate li puno anegdota?
Kad sam pročitala intervju koji je sa mnom radila jedna novinarka iz Nacionala moj je cijeli život izgledao kao zafrkancija. Nikad mi se nisu događale neke drame. Bilo je neugodnosti ali ono lijepo je uvijek prevladalo. Kad pričam, sve izgleda kao šala, no snimatelji bi da ih pitate već sigurno imali različitih anegdota. Na primjer, kad smo Mario Prgić i ja išli na Kineski zid. Imate hrpu stepenica do gore, ali stalno idete kroz šumarke pa ne vidite kamo idete. Odmah na početku jedan Kinez s magarcem vas pita biste li gore na magarcu. Ne, ne, nećemo mi na magarcu, a Mario nosi kameru koja ima 15 kila. A to su suptilno napravili da paralelno sa stepenicama ide serpentina po kojoj ide taj Kinez s magarcem, tako da ga cijelo vrijeme vidite i stalno vam se putevi križaju. Izdržali smo jedno četiri ture stepenica, kad sam rekla ‘dobro, gdje je ovaj s magarcem?’.
 
Koji su najveći problemi na putovanjima?
Slanja materijala su senzacionalna, na to se mogu živci gubit’. Recimo kada smo slali sliku iz Saudijske Arabije, koja je prebogata zemlja... Imaju televizijski toranj kao dijamant, najnovija tehnika. A slika zelena. Naši iz Zagreba mi govore: ‘daj mu reci da porihta’. Nema tu rihtanja, slika zelena. Na koncu smo išli polu crno-bijelo jer je to ipak malo bolje izgledalo. A u Kini mi je tehničar izbrisao ton pred kraj materijala. Pa sve ispočetka. Zato na kineskom znam reći jedino ‘tin’ – to znači stati.
No, sve na kraju na humor ispadne. Ali u našem poslu ako nemate sreće, pamet vas neće izvući. Masu puta morate ‘nagaziti’. Što veli moj prijatelj, kad se nekom čestita svi govore ‘puno zdravlja’. Ne, samo puno sreće - na Titanicu je bilo jako puno zdravih. Prema tome, samo sreću treba želit, jer sreća je i zdravlje i da preživiš i da posao obaviš.
 
Kako je kad ste privatno na putu?
Odgovornost držite uvijek sa sobom. Ali posao ostavim na televiziji. Na putu sam dok se ne vratim doma. Godinama sam ljetovala na Lastovu i nisam gledala niti Dnevnik. Moja angažiranost na odmoru je jednaka nuli, ali zato mogu čitati i tri knjige dnevno. Kad mi je odmor, onda mi je odmor. A na Lastovu nema ničeg osim predivnog mora, divnih ljudi i riba. Jednom sam srela prijatelja koji mi kaže ‘daj da se sutra nađemo na kavi’. A ja mu kažem, ‘čuj ako me sutra slučajno u neko doba vidiš popit ćemo kavu, ako ne, ništa od kave, uopće se ne mislim angažirati’.’Pa kaj ti radiš?’
 I onda mu lijepo ispričam: ‘Evo sad na primjer idem dva i pol km do Pasadura, idem tamo na kavu, koja je apropos slana jer im cijelo vrijeme more ulazi u rezervoar. Ja se trapim zapravo. A onda se vraćam dva i pol km da bi došla na plažu u pol 1, kad svi doktori brane sunčanje. Pa sam neko vrijeme na plaži, pa se odmaram, pa oko 6 idem istim putem tamo do Pasadura na lozu s ledom. I kad vidim brod da ulazi u zaljev, štartam doma jer večera je u pola 8. Tu ti je već na knap, ne ulaziš nikako. Ako se vidimo na slanoj kavi dobro, ako ne, nikom ništa, lijepo što smo se sreli.’
 
Odmor za pamćenje?
Bila je gadna zima 2002., i ja sam u veljači odlučila otići dva tjedna na Bali. Bilo je prelijepo.
Bali je velik kao Hrvatska a prepun je detalja, nevjerojatno je raznolik, plaže su prekrasne. A tek doručak. Ja sam čovjek od doručka, a tamo je doručak raj - od tropskog voća pa što ti srce želi. I ta količina vode, zelenila, blagi ljudi prekrasne naravi... Vratila sam se s potpuno napunjenim baterijama. Bila sam spremna pregrmit čak i sibirsku zimu ako još malo potraje.
 
 
Postoji li mjesto na koje bi se uvijek mogli vraćati?
Uvijek bih se vraćala u New York i u Paris. To su gradovi koji odišu nečim posebnim. Pariz prije svega ljepotom. To je grad koji je prelijep, senzacionalno lijep. Kod nas više nije u pitanju kupovina stvari, nego nekog osjećaja, duh koji svaki grad ima. Meni se sve sviđa, sve mi je zanimljivo, jer zato čovjek i ide na putovanje - da vidi nešto novo, da istraži što se može u to kratko vrijeme, da sazna. Nije New York toliko lijep samo zbog arhitekture, nego zbog tog osjećaja da je sve moguće, da je sve pitanje vas, koliko ćete se pokrenuti, i da to možete napraviti. New York volim i radi kulture, izložbi, mujuzikla – nema mjuzikla do pozornice na Broadwayu. 
 
Postoji li uopće mjesto na koje ne biste voljeli otići?
Arktik i Antarktik. Jer mrzim zimu iz dna duše. I da me netko tamo pošalje smatral bih to osobnom uvredom. Moje sjećanje na Finsku je dva metra leda na moru u travnju, kad kod nas već narcise cvjetaju. Zimu mogu samo u filmu podnijeti, ali čak I onda stalno mislim kako im je zima. Na 45 stupnjeva Celzijusa mogu funkcionirati savršeno, me smeta mi vrućina nikad. Ali zima.. pogotovo u gradu, kad nastane gužva i napravi se bljuzga, a svi su histerični i više nego inače…
 
Televizija?
Volim pogledati dobar film, volim kostimirane serije, BBC-jeve povijesne serije, koje oni stvarno sjajno rade. Volim samo neke krimi serije jer to je zamor materijala, ne možeš ih toliko gledati jednu za drugom. Volim Seinfelda jer je vrckav, zna brzo odgovoriti, važan mi je smisao za humor, duhovitost. Jako volim Woodya Allena. Njegov zadnji film Ponoć u Parizu je savršen. Čovjek bi mislio da će se s godinama umoriti, ali on je iznova svjež. Očito je očaran tim gradom, ne sjećam se da je itko tako lijepo snimio Pariz.
 
Postali ste ikona stila, profinjenosti i profesionalizma – jeste li radili na sebi ili ste jednostavno takvi?
Svatko radi na sebi, lažno bi bilo reći da si se rodio takav. Što se tiče posla, gledao si druge, i što se može napraviti a što ne može. Prednost mi je glasa što je prirodno malo dublji. A kad mi 'ode' onda je još dvije oktave niži. Kad sam se jednom javljala uživo iz Moskve, telefonistica je našem tehničaru rekla: iz Moskve vas zove gospodin Rakić. Što se tiče odijevanja, nosim ono što i inače nosim, ja to zovem ‘biti neobučen’, da ste uvjetno rečeno oku ugodni, da ne iritirate, zapravo da ne privlačite nijednim detaljem i to se prihvati i onda vas se sluša, a ja mislim da je ipak važno da vas slušaju.
 
 
 
 

 

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija