KUTURNI SVAŠTERAJ

Knjiga za sva vremena

Možda ste već čuli za ovog darovitog, kreativnog mladog autora koji ilustrira slikovnice uglednih svjetskih izdavača, ili su vas zaintrigirali neobični, inovativno animirani Gibonnijevi spotovi. Sada nas je Zdenko Bašić počastio novim autorskim uratkom – knjigom u kojoj je interpretirao predaju svojih baka, koje su ga pričama, crticama i slikama odgajale, plašile i učile da gleda i sluša pozornije, tiše, skromnije, nježnije... Iako se radi o etnokulturnoj baštini geografski relativno malog područja, knjiga nikako nije regionalnog značaja. Njezina je ljepota puno dublja i puno trajnija. U knjizi se neraskidivo isprepleću riječ i slika, predaja i sjećanje, mašta i zbilja. Bašićeva ruka kao da je dobila nadnaravnu sposobnost pa ilustracije ljepše i čudesnije nego ikad pune stranice stvorenjima koja kao da su živa; gotovo je nemoguće zamisliti da bi mogla izgledati drugačije.

Ova knjiga nije slikovnica, ali ćete je željeti podijeliti sa svojom djecom; to je knjiga koju ćete često i sa sjetom otvarati, koja će vas vraćati u priče vašeg djetinjstva, knjiga koju ćete oduševljeno poklanjati i o kojoj ćete svima pričati. Jer nemoguće je da vas ne zatravi njezina ljepota, njezina jednostavnost i snovitost. Jedan dječak dopušta nam da mu zavirimo u dušu, bilježeći, nastavljajući priču, želeći da osjetimo bilo i dah svojih nevidinčića i vila...
 
Zašto ova knjiga?
Veliki dio ove knjige su sjećanja i ono što sam doživljavao slušajući priče koje su mi pričale bake, prabake i susjedi kao nešto što je stvarno i živi onkraj šume i u mraku, u svom svijetu koji se katkada isprepleće s ovim našim. Igrao sam se na tim mjestima čekajući bića noći da se oglase, provjeravajući neobične tragove u šumi, svako proljeće čekajući zvončiće i visibabe da niknu.
S vremenom sam počeo fotografirati ta mjesta, izrađivati lutke, kostime... i tako su nastale prve ilustracije.
Od djetinjstva sam svjedočio kako sva ta "čudesna" mjesta uništava nesmiljena ruka civilizacije – autocesta je prošla kroz staru hrastovu šumu, šoping centar i parkirališta poravnali su savske rukavce... A počeli su iščezavati i stari i njihove priče.
Tako sam želio ponovo ispričati te priče, kao svojevrsne impresije, onako kako sam ih čuo – ali "objektivno" i obzirno prema svijetu iz kojeg dolaze i načinu na koji su bile prenošene.
 
Jesi li tekstove zabilježio doslovno ili si se vodio time da budeš autentičan, ali „svoj“?
Nisam se vodio željom da prenesem autentične etnografske elemente, već više da uhvatim srž priča – a tu je ilustracija kao pripovjedač imala najveću ulogu. Ostavio sam način govora i mnoge riječi koje ostavljaju mjesta dvosmislenosti, jer to je ono što taj onostrani svijet čini svojim i "čarobnim" – jednostavno otvara mogućnosti. Mogućnost da vile postoje, da nam se obraćaju, da ih mi "logični" ljudi razumijemo, i da se u konačnici ta bića mogu vratiti – sakriti u taj svoj nedokučivi svijet.
 
Kojim si se tehnikama koristio?
Sve zajedno moglo bi se nazvati digitalni kolaž. "Izrezivao" sam crteže, lutke, kostime, predmete, fotografije... a mnogo toga je zapisano pismom kojim se koristim još od djetinjstva.
 
Osim ilustracijom baviš se i animiranim filmom, radiš kao dizajner i scenograf...?
Imam zapravo jako dugi dan, i radni tjedan od sedam dana, pa stignem dosta toga što želim. A ono što radim, ne doživljavam kao posao, tako da mi "radno vrijeme" ne prestaje. Jednostavno radim to što želim napraviti...
 
Često surađuješ s Manuelom Šumbercem. Kako to izgleda, kako spajate kreativnost?
U zadnje vrijeme zajednički radimo na mnogim projektima. Mislim da dijelimo tu neku želju za stvaranjem, igranjem, neko razumijevanje unutarnjih svjetova koje zajednički pretvaramo u vanjske projekte. Mene on jako potiče i usmjerava da mogu još jasnije prikazati ono što osjećam. I dobro je znati da postoji netko zbog koga možeš biti i drugačiji i bolji nego sam sa sobom.
 
Za koga si napisao ovu knjigu?
Onom djetetu i vilenjacima koji su se igrali kraj potoka s visibabama; potok su kasnije zabetonirali, a dijete je odraslo. Ovdje su mu visibabe ostale sigurne. Sada kada imam svoje dijete, moći ću mu i sam pokazati dio te priče, pa makar samo na stranicama recikliranog papira.
 

KOLUMNA

Muke po teretani

Natukla sam popriličan broj godina i ono što sam dosada naučila jest da se bolje roditi bez one stvari nego bez sreće, pardon ljepote. Ljepota je u tolikoj si...

NEWSLETTER

Želiš biti u toku?

Prijavi se na newsletter:

ANKETA ZA VAS

Koje vam je najdraže godišnje doba?

GALERIJA

KUTAK ZA VAS

Prijavi se i pošalji nam članak!
Kategorija:

Naslov:
Text: Prijava Registracija